Danas nam je četrdeset i kusur...

Lijepe su. I zanimljive su. Ove četrdesete...

06.04.2021.

Četrdeset i pet.

Četrdeset i pet. Zvuči puno. Nije ni malo. Oprez dozivaju, da usporim upozoravaju me, da ne odustanem preklinju me, ove godine. Pet više od četrdeset, a pet manje od pedeset. I ok. Nije malo. A oprezan da budem, ne umijem baš. Usporiti niti znam niti želim. Da odustanem neću, preklinjati me ne moraju, ove godine. Jerbo, kada god bih oprezan bio, urijetko se znalo desiti, kada bih kalkulisao, nagrabusio bih. Jerbo, kada god sam malkice usporio, nije mi se sviđalo, mlako je i tanko je i prazno je sve kada ne jurim, kada ne letim...Jerbo, kad god bih odustao, dešavalo se, tako bih se kajao, tako bih se gadio sam sebi. Četrdeset i pet. Tu sam ja još. I kanim biti tu još.

29.03.2021.

Eto.

Hoću s tobom. Ples jedan, eto za početak. Pustiću nešto fino, lagano, možda Kravitza, Marleya, šta znam... Svjetla grada škilje kroz prozor. I miris spremne večere. I boca vina za dvoje, pa i koje pivo za mene. Hoću s tobom, želim taj ples. I eto, večera...I smijeh. Šlampav sam ja, smijeha neće faliti. I raspričaće me blizina tvoja. Ćutljiv sam ja, al' kao tetka se raspričam kad sam uzbuđen, kad sam nervozan zbog žene koja sviđa mi se. Uz tebe, pogotovo. I hoću s tobom, želim jednu noć. Tu noć. Za početak. Pa onda reci, zorom kada rastanemo se. Tada reci, sebi prvo, pa onda i meni reci. Dal' lijepo ti je bilo. Dal' fino ti je bilo. Ali, želim. Ali, hoću. S tobom. Tu jednu noć. Samo nas dvoje. Želim taj ples. Želim tebe. Ako išta naučih, ako išta mudro reći mogu, u ovim četrdesetim...To je da znam šta želim. I kakvu želim. I kako želim. Eto.

03.03.2021.

Ako čuješ priče...

Ako čuješ priče...Nemoj da se sramiš, kad čuješ za mene. Ne. Nemoj to. Pa, bar znaš ti, znaš kakav sam ja. Sve, ali sve na svijetu da mi neko pokloni, ne bih protiv sebe, protiv srca svog. Ako čuješ, ako ti pričaju drugi...da puk'o sam na drugu, da zemlju je zaljuljala ispod mojih nogu, da baš mi se sviđa..Ako čuješ to, pa znaćeš da je to s razlogom. Da ona, da ta neka vrijedi, da vrijedna mene je. Da nešto ima, da ima srce golemo, da nije bez razloga na mene naletila, ovakvog kakav jesam. Oprosti mi. Možda nisam znao tada, možda smo oboje zakasnili, možda smo pogriješili, ali ne krivi samo mene. Jesam..i uvijek ću na sebe krivnju preuzeti, bio ili ne bio isključivo ja odgovoran. No, nemoj se mene sramiti. Niti mene kriviti. Ako čuješ priče, ako ti spomenu ime moje, uz ime neke druge. Znaj...znaj da vrijedna je, da dobra je, da zaslužuje srce moje. Kao i ti, što jesi jednom, svemir i sve postavke svijeta što protresla si, tako i ona je. Ako čuješ priče...jer, nema je još. Niti je čekam, niti je tražim, ali znam doći će, osjećam je. I tada, kad bude, kad se baš pojavi, nemoj se mene sramiti, nemoj me osuđivati. Bar ti, koja me poznaješ. Ti, koja znaš šta volim i šta želim i kako teško je bilo kojoj prići mi i učiniti da joj se otvorim, da priznam joj, da dišem za nju, da ljubim je. I zato, ne srami se. Ne osuđuj. Ne kuni. Ne budi ljuta, povrijeđena...Znaj da usrećuje me, da godi mi, da treba mi, kao što ti nekada jesi. Život je to...život je takav. Budi sretna zbog mene, jer ja ću biti sretan zbog tebe. Hoću. Uvijek. I zauvijek. Pa bar me ti znaš...samo srcem, jako...ili nikako. Ništa na pola, ništa mlako. Samo skroz, bezuslovno. Zato, nikad se ne srami mene, nikad ne osuđuj me. Kako tebe jesam volio, tako volim i drugu. Drukčije, možda, možda i više, ljepše..ali, isto kao i tebe. Srcem cijelim, jako. Jako.

09.02.2021.

Budi poput...

Budi poput Nšo Či, budi poput Lijepog Dana. Sestra najvećeg poglavice Apaša. Mila, draga, lijepa, spremna mir i ljepotu doma svog zamijeniti za velike gradove bijelaca. Samo da nauči i da spozna kakav je to život i da tako lakše srce jednog bijelca svojim srcem zagrli. Budi dan lijepi, poput nje budi... Budi poput Scarlett O'Hara, tvrdoglava i naizgled mutna poput Dunava, ali vatrena, srčana i intrigantna, živi iz dana u dan, od jutra do jutra. Budi Scarlett, osvajaj me svakim pokretom, svakim pogledom. Poput nje budi... Budi kao Dalila. Jeste da je Samsona dovela do ruba, do sloma, jer bijaše ona srca golemog i plamena u sebi vječnog, pa eto i fatalnog...Budi ta vatra, budi ta iskra, budi takva da ime tvoje dišem, da ga zazivam glasno, da ga sanjam kao što i usne tvoje sanjam. Noćima. Danima. Mjesecima. Budi Dalila, budi...Poput nje budi. A ja? Ja ću Old Shatterhand biti, slavni zapadnjak, krvni brat mi Winnetou, a u šakama gromove imam, a puške dvije u rukama slavu moju širiće prerijom. Ja ću ljubiti te, ja ću tvoj biti, ja ću te dostojan biti. A ja? Ja ću Rhett Butler biti. Tvoj, zauvijek i zanavijek, strast tvoju ujediniću sa svojom, iz dana u dan, od jutra do jutra. A kad zapne, kad zagusti, jurićemo opet dalje ka sutonu, o svemu možemo razmišljati i sutra. Ja ću ljubiti te, ja ću tvoj biti, ja ću te dostojan biti. A ja? Ja ću Samson biti. Snažan, nepobjediv, svijet ću za tebe osvojiti, sve vojske poraziti. Uz tebe, najbolji ću i najveći biti, dok god srce moje bude kucalo. Ja ću ljubiti te, ja ću tvoj biti, ja ću te dostojan biti. I uvijek. I zauvijek ćeš moja Natalija Gončarova biti, znaj. Dušu ogolit' ću, u pismu svakom, u stihu svakom tvoj, samo tvoj. Oprosti mi, ali samo tako želim. Oprosti mi, ali čekaću te pa taman i da ne postojiš.

31.01.2021.

Evo, ne čitam ništa...

Evo, ne čitam ništa. Kako je korona ova došla, ne čitam knjige. Ja, koji jedem, koji gutam knjige, koji čitam otkad za sebe znam. Dvije ili tri knjige sam počeo...i nisam ih pročitao. Od marta prošle godine. Zašto ne čitam? Pitao sam nekolicinu zaljubljenika, strastvenih ljubitelja knjiga. Dali su mi isti odgovor. Ne čitaju ni oni. Ta pandemija nečitanja, apstinencije književne, teško mi pada. Pogotovo što ne znam razlog, dokučiti ga ne mogu. Mogu samo nagađati. Možda zato što čitam svoje blogere, malo više nego inače. Možda zato što i sam piskaram i vazim, više nego ranije. Možda baš zato što imam i ja dosta toga za reći. I svijetu i samom sebi. Možda zbog toga što osjećam zasićenje, slično onom koje me je otjeralo od gledanja tekmi. Možda...možda zbog svega nabrojanog. Neki nemir? Pa šta onda? I ranije su me nemiri gonili, pa sam čitao. Da nije neki mir, sakriven pod plaštom apatije, da ne kažem depresije? Ma joj, bilo je i ranije takvih faza u životu moje malenkosti, pa sam se intenzivno s knjigama družio, s mojim vjernim drugama. No, evo, ne čitam ništa. Ali, kupujem, kamaram knjige, većina je još uvijek u onom celofanu, neotpakovana. Celofan, kao da je miniran, kao da je struja provedena, pa prići ne smijem... Evo, ne čitam ništa. Otkako je korone. Da nije vrijeme da se vratim Rusima svojim? Dostojevskom, Tolstoju, Puškinu...mentorima mojim? Čitao sam ih, možda, prerano. I znam da ih moram i u ovim četrdesetim opet posjetiti, a sebe tako podsjetiti zašto sam uopšte i zavolio pisanu riječ i emociju, silnu, koju u meni lijepa riječ izazove. Ako me oni ne vrate, ja ne znam ko može. Ako me oni knjigama ne vrate, nema ništa i nema ničeg od mene. U stvari, ima. Upravo to ništa. I upravo samo praznina. A to nisam ja. I ne želim biti ništa. Ne želim.

14.01.2021.

Eto, šta da radim?

Eto, šta da radim? Kad ne umijem...kad i ne želim drukčije. A želim toliko toga. Lude su neke želje moje, dječije, nevjerovatne, haman nemoguće za dosanjati. To sam ja, znaš kakva je mašta moja, razigrana, sijeva i grmi, plače i od sreće vrišti, sanja i budna kad je... A, eto, reci mi. Šta da radim? Da ugasim želje? Da utrnem, da se zagasim, da sanjati prestanem? Da robot postanem, da srce obuzdam jednim klikom na prekidaču, da svu strast svoju obrišem, vjetru da ju pustim da je odnese daleko, što dalje...? Eto, reci mi, dal' bih ti tada zanimljiv bio, jer bio bih tada sve ono što nisam, sve ono što i ti prezireš, čemu se izruguješ? Da ne čitam stripove, pa nek' mi je četrdeset i kusur? Da ne gledam Zvjezdane staze, da ne skupljam slikice fudbalera, da ne patim uz svaki stih Puškinov, da ne sanjam preriju i logorske vatre uz Karl Maya, da više nikada ne čujem solo Dave Murraya ili da ne zadrhtim zbog tvog zagrljaja, ama baš svaki put, kao da me nikada ranije grlila nisi? Ako to želiš, onda ti ne želiš mene. Ako to želiš, zašto si me ikada grlila, zašto si me ikada ljubila... Eto, reci mi, šta da radim? Samo ne govori da se mijenjam, da se moram mijenjati. Ovo sam ja. Nemam ja u sebi prekidač. Ugasiti se ne mogu. Pa i da to želim. A ne želim. Eto, šta da radim? Sve što treba da budeš tu, da budeš zauvijek tu. Sve što treba, bona, samo mi ne govori da prestanem sanjati. Ovo sam ja. Ne mogu ja bez snova živjeti, ne mogu ja ljubiti ako nije srcem cijelim. Pa i da to želim. A ne želim.

06.01.2021.

Jednom.

Šta misliš, upita me. Počnem čitati. Šanker nam gurnu dvije krigle hladnog piva, direktno iz cijevi pivare, sarajevske. Jednom me jedna za ruku uzela, prva pisma moja čitala, a rumen, stidnu, izdajničku, u lice dječaka donijela. Kako je i šta je i koliko je pokazala mi, onda kada srce zavoli i kada duša zagrli. Ovakav kakav jesam i kakav bijah, zvijezde sam zajahao, zemljom hodao nisam...Nisam, vala, ni koraka jednog na zemlji napravio...Sa srcem me vlastitim upoznala, dječaka u muškarca pretvorila. Jednom mi jedna u dušu ušetala. Lagano, bez otpora, kule porušila sve, kule kojima sam zidine svoje tvrđave povezao. Ovakav kakav jesam i kakav bijah, nijedan razlog protiv predaje nisam mogao naći, niti ga čak izmisliti i tako slagati i sebe i druge da nije ona prava. I barjak njen je jednog jutra osvanuo iznad moje utvrde, iznad mojih, nekada nepobjedivih i nekada neosvojivih, kula. Jednom mi jedna srce zaludila, srcem svojim golemim. Ovakav kakav jesam i kakav bijah, zagrljaju njenom odoliti nisam mogao. No, nisam ja, nisam ni jednog trenutka ni pomislio odbiti takav zagrljaj, od Sunca topliji i od Mjeseca strastveniji. Možda...ne možda već je sigurno da srce čistije i srce veće nisam vidio, sumnjam da ću ikada više i vidjeti. Kako grlila je, kako ljubila je, svaki put kao da je posljednji... Jednom mi jedna Planetu pod nogama zaljuljala. Sve moje teorije, sve moje filozofije o samoj srži i o poenti odnosa sa ženama je oborila. Ovakav kakav jesam i kakav bijah, samo mi je preostalo da zadrhtim u blizini njenoj. Svaki...ama baš svaki put. Samo mi je preostalo da za svaki dah se, kao za život, borim, jer srce ludo zalupa, jer cijelo tijelo budalasto zatreperi. U blizini njenoj. Jednom će jedna doći. I zatvoriće se krug. Krug kojeg crtam cijelog života. Krug, ispunjen snovima bubuljičavog, stidljivog dječaka i čudesnim bojama barjaka njenog, visoko iznad zidina moje tvrđave i strašću dodira, zagrljaja njenog, od Sunca toplijeg i od Mjeseca strastvenijeg i svakim dahom, svakim drhtajem što blizina njena u meni pobudi. Jednom će jedna doći. Ovakav kakav jesam i kakav ću biti, zagrliću je jako. Srcem cijelim. Hoću. Ludo. Jako. Bezuslovno. Srcem cijelim. Da se krug zatvori. Jednom za sva vremena. Zauvijek. Šta misliš, upita me. Pogledam prema šankeru, on već toči nove. Nakupilo se već raje, iako je noć tek krenula. Još jedna sarajevska, subotnja noć. Potpisujem, rekoh. Potpisujem, buraz. Jednom će jedna doći. Mora doći.

04.01.2021.

Intro

Intro. Mnogo mi znači uvod. U pjesmu. U roman. Na prvu češće i žešće reagujem, volim kad me u startu takne neka instrumentala, kada me prve stranice romana zakucaju za knjigu. Valjda takav tip. Kad mi kažu, poslušaj koji put pjesmu, da ti uđe u uho muzika, da ti legne tekst. Ok, uradim ja i tako. No, malo kad se prevarim na prvu. Ako ne legne na prvu, mogu ja stotinu puta preslušati pjesmu, mogu pola romana na silu pročitati, ali džaba kad srce ne zalupa... Ljudi čitaju horoskop, recimo. Prate svakodnevno, prate sedmično, mjesečno, godišnje...Ja sam, eto, Ovan. I ima nekih stvari, ovnovskih, u meni, onih generalnih koje i ja poznajem. Ali, isto tako i nema. Kad me neko bolje upozna, kaže mi da sam Riba, kaže mi da sam Vaga, šta ja znam, malo ko veli da sam Ovan. Ja to slabo pratim, ne razumijem se u te zvijezde, u natalne karte, u te vatrene, zemljane i ostale horoskopske znakove. Možda baš zato što reagujem instinktivno, na prvu, možda baš zato što volim da mi dah stane, da mi sva čula vrište od divljenja, od divote, kada nešto vidim, kada nešto čujem. A, možda to i jeste osobina jednog Ovna. Moguće...kako rekoh, laik sam, pa sada i lupetam. Zato i nemam predrasuda, iako sam ih nekada imao. Zato i jesam nestrpljiv, jesam rastresen, zato jesam pogubljen u momentima kada mi je lijepo i kada mi je fino. Zagrabim sve odjednom. Sve želim odmah. Svaki trun, svaki sekund tog nekog, tog nečeg, zagrlim jako sve ono što mi dah oduzme na prvu. Zato i mrziti ne umijem, što je i dobro, jer mržnja je prestrašan, pregolem, teret na ljudskim plećima i u ljudskom srcu. Zato i grlim, zato i volim srcem cijelim. Ili neću nikako. Jel' to vezano za intro, jel' to povezano s danom i satom mog rođenja, jel' to posljedica genetskog naslijeđa ili je samo jedna moja teorija, možda i totalno pogrešna...? Ma i nebitno, na kraju krajeva. U četrdesetim se čovjek ne mijenja. Samo opuštenije, samo zrelije i svjesnije piči istom cestom i u istom pravcu kojim je jurio i u svojim dvadesetim. Neko to krizom nekom naziva. Meni je to sve, samo kriza nije. Intro. Mnogo mi je bitan uvod. A ako zadrhtim, ako mi srce zalupa, tada granica nema. Kod mene nema. Valjda sam takav tip.

03.01.2021.

Nikada neće niko kao što sam ja.

Koraku tvom, sitnom, lahkom, diviti se Uz tebe izgubiti se, srce tvoje, golemo, zagrliti, Bol tvoju boliti, sreću tvoju slaviti, disati te... U glas, u miris, u ruke tvoje se, bona, zaljubiti Nikada neće niko kao što sam ja. Stihove ti od srca otkinuti, noći tvoje suzama radosnicama umivati, Pa i ćutnjom ti vječnost dati i život svoj, život cijeli Snove tvoje, beskrajne, sve snove tvoje s tobom snivati, Krila svoja i strast svoju da s tobom, bona, grli i da dijeli Nikada neće niko kao što sam ja. Slobodo. Pravdo. Sudbino. Čežnjo moja... Nikada neće niko kao što sam ja. Slobodo. Pravdo. Sudbino. Čežnjo moja... Neće. Neće niko nikada kao što sam ja.

29.12.2020.

Oduvijek je između nas

Eto, neću objašnjavati. Neću se prepirati. Neću se suprotstavljati, neću uopšte dati ni priliku za to. Nikome. To je između Tebe i mene. Oduvijek je i bilo samo između nas dvoje. Tebe, velikog, moćnog, jedinog, najjačeg. I mene, trun jedan pijeska, dah jedan na vjetru, treptaj oka jednog, čovjeka jedna običnog, malenog. Ne bogohulim. Ne osporavam. Ne analiziram, ne namećem se, ne buncam, ne pretjerujem. Niti vrijeđam nikoga, nisam ja taj tip, nisam takav čovjek. Samo...samo želim srcem. Iskreno. Samo srcem, želim. S Tobom srcem želim divaniti, po ko zna koji put, nakon svakog zla, nakon svake nepravde, svakog zločina, svakog bola, svake patnje. Nije mi jasno, znaš? Kako može zlo postojati, a nebo ovako lijepo zna biti, s mjesečinom i ovim oblacima pride, što ih jugo baca tamo 'vamo...? Kako može nepravde može biti, a ovakve planine postoje, takva čudesa u sebi kriju, jezera biserna, šume plahe, visorovni čarobne? Kako boli ovoliko da ima, kako patnje ovolike dušu moju melju, a srce drobe, dok suncokreta poljane, nepregledne, poezijom mirišu, čistom, predivnom, neuprljanom, poezijom? Kako ljudi koje stvorio Si, kako mogu drugima toliko nauditi, druge povrijediti, a majčin zagrljaj stvorio Si, dodir ljubljene u cik zore stvorio Si, stisak ruke prijateljski, vječnosti obećan, stvorio Si? Samo srcem, želim...Samo da shvatim, samo da srce moje istinu pravu spozna. Jer, nije mi jasno. Ne inatim Ti se. Ne negiram Te. Pa da sam i trun pijeska, obični trun, a jesam. Pa da i dah jedan sam, obični dah smrtnika, vjetrom nošen, a jesam. Pa da treptaj jedan, oka trajem, treptaj oka ljudskog, a trajem. Opet, imam pravo, imam valjda pravo da zapitam se. Da sumnjam. Da ogorčen sam, pa i ljut sam. Imam to pravo, znam da srce čisto mi je. Znam da loš nisam. Samo želim srcem, želim srcem da zavolim, srcem cijelim, kako jedino i želim da Te volim. A ne mogu...ne mogu još, ne znam dal'ću ikada moći. Ne mogu sve dok ne shvatim zašto toliko zla, toliko zločina, toliko boli i patnje, zašto toliko lošeg postoji. Oko nas i u nama...Zašto? A ovo je, svakako, nešto između nas dvoje. Između Tebe i mene. Oduvijek je i bilo.


Stariji postovi