Danas nam je četrdeset i kusur...

Lijepe su. I zanimljive su. Ove četrdesete...

29.12.2020.

Oduvijek je između nas

Eto, neću objašnjavati. Neću se prepirati. Neću se suprotstavljati, neću uopšte dati ni priliku za to. Nikome. To je između Tebe i mene. Oduvijek je i bilo samo između nas dvoje. Tebe, velikog, moćnog, jedinog, najjačeg. I mene, trun jedan pijeska, dah jedan na vjetru, treptaj oka jednog, čovjeka jedna običnog, malenog. Ne bogohulim. Ne osporavam. Ne analiziram, ne namećem se, ne buncam, ne pretjerujem. Niti vrijeđam nikoga, nisam ja taj tip, nisam takav čovjek. Samo...samo želim srcem. Iskreno. Samo srcem, želim. S Tobom srcem želim divaniti, po ko zna koji put, nakon svakog zla, nakon svake nepravde, svakog zločina, svakog bola, svake patnje. Nije mi jasno, znaš? Kako može zlo postojati, a nebo ovako lijepo zna biti, s mjesečinom i ovim oblacima pride, što ih jugo baca tamo 'vamo...? Kako može nepravde može biti, a ovakve planine postoje, takva čudesa u sebi kriju, jezera biserna, šume plahe, visorovni čarobne? Kako boli ovoliko da ima, kako patnje ovolike dušu moju melju, a srce drobe, dok suncokreta poljane, nepregledne, poezijom mirišu, čistom, predivnom, neuprljanom, poezijom? Kako ljudi koje stvorio Si, kako mogu drugima toliko nauditi, druge povrijediti, a majčin zagrljaj stvorio Si, dodir ljubljene u cik zore stvorio Si, stisak ruke prijateljski, vječnosti obećan, stvorio Si? Samo srcem, želim...Samo da shvatim, samo da srce moje istinu pravu spozna. Jer, nije mi jasno. Ne inatim Ti se. Ne negiram Te. Pa da sam i trun pijeska, obični trun, a jesam. Pa da i dah jedan sam, obični dah smrtnika, vjetrom nošen, a jesam. Pa da treptaj jedan, oka trajem, treptaj oka ljudskog, a trajem. Opet, imam pravo, imam valjda pravo da zapitam se. Da sumnjam. Da ogorčen sam, pa i ljut sam. Imam to pravo, znam da srce čisto mi je. Znam da loš nisam. Samo želim srcem, želim srcem da zavolim, srcem cijelim, kako jedino i želim da Te volim. A ne mogu...ne mogu još, ne znam dal'ću ikada moći. Ne mogu sve dok ne shvatim zašto toliko zla, toliko zločina, toliko boli i patnje, zašto toliko lošeg postoji. Oko nas i u nama...Zašto? A ovo je, svakako, nešto između nas dvoje. Između Tebe i mene. Oduvijek je i bilo.