Danas nam je četrdeset i kusur...

Lijepe su. I zanimljive su. Ove četrdesete...

14.01.2021.

Eto, šta da radim?

Eto, šta da radim? Kad ne umijem...kad i ne želim drukčije. A želim toliko toga. Lude su neke želje moje, dječije, nevjerovatne, haman nemoguće za dosanjati. To sam ja, znaš kakva je mašta moja, razigrana, sijeva i grmi, plače i od sreće vrišti, sanja i budna kad je... A, eto, reci mi. Šta da radim? Da ugasim želje? Da utrnem, da se zagasim, da sanjati prestanem? Da robot postanem, da srce obuzdam jednim klikom na prekidaču, da svu strast svoju obrišem, vjetru da ju pustim da je odnese daleko, što dalje...? Eto, reci mi, dal' bih ti tada zanimljiv bio, jer bio bih tada sve ono što nisam, sve ono što i ti prezireš, čemu se izruguješ? Da ne čitam stripove, pa nek' mi je četrdeset i kusur? Da ne gledam Zvjezdane staze, da ne skupljam slikice fudbalera, da ne patim uz svaki stih Puškinov, da ne sanjam preriju i logorske vatre uz Karl Maya, da više nikada ne čujem solo Dave Murraya ili da ne zadrhtim zbog tvog zagrljaja, ama baš svaki put, kao da me nikada ranije grlila nisi? Ako to želiš, onda ti ne želiš mene. Ako to želiš, zašto si me ikada grlila, zašto si me ikada ljubila... Eto, reci mi, šta da radim? Samo ne govori da se mijenjam, da se moram mijenjati. Ovo sam ja. Nemam ja u sebi prekidač. Ugasiti se ne mogu. Pa i da to želim. A ne želim. Eto, šta da radim? Sve što treba da budeš tu, da budeš zauvijek tu. Sve što treba, bona, samo mi ne govori da prestanem sanjati. Ovo sam ja. Ne mogu ja bez snova živjeti, ne mogu ja ljubiti ako nije srcem cijelim. Pa i da to želim. A ne želim.