Danas nam je četrdeset i kusur...

Lijepe su. I zanimljive su. Ove četrdesete...

29.03.2021.

Eto.

Hoću s tobom. Ples jedan, eto za početak. Pustiću nešto fino, lagano, možda Kravitza, Marleya, šta znam... Svjetla grada škilje kroz prozor. I miris spremne večere. I boca vina za dvoje, pa i koje pivo za mene. Hoću s tobom, želim taj ples. I eto, večera...I smijeh. Šlampav sam ja, smijeha neće faliti. I raspričaće me blizina tvoja. Ćutljiv sam ja, al' kao tetka se raspričam kad sam uzbuđen, kad sam nervozan zbog žene koja sviđa mi se. Uz tebe, pogotovo. I hoću s tobom, želim jednu noć. Tu noć. Za početak. Pa onda reci, zorom kada rastanemo se. Tada reci, sebi prvo, pa onda i meni reci. Dal' lijepo ti je bilo. Dal' fino ti je bilo. Ali, želim. Ali, hoću. S tobom. Tu jednu noć. Samo nas dvoje. Želim taj ples. Želim tebe. Ako išta naučih, ako išta mudro reći mogu, u ovim četrdesetim...To je da znam šta želim. I kakvu želim. I kako želim. Eto.

03.03.2021.

Ako čuješ priče...

Ako čuješ priče...Nemoj da se sramiš, kad čuješ za mene. Ne. Nemoj to. Pa, bar znaš ti, znaš kakav sam ja. Sve, ali sve na svijetu da mi neko pokloni, ne bih protiv sebe, protiv srca svog. Ako čuješ, ako ti pričaju drugi...da puk'o sam na drugu, da zemlju je zaljuljala ispod mojih nogu, da baš mi se sviđa..Ako čuješ to, pa znaćeš da je to s razlogom. Da ona, da ta neka vrijedi, da vrijedna mene je. Da nešto ima, da ima srce golemo, da nije bez razloga na mene naletila, ovakvog kakav jesam. Oprosti mi. Možda nisam znao tada, možda smo oboje zakasnili, možda smo pogriješili, ali ne krivi samo mene. Jesam..i uvijek ću na sebe krivnju preuzeti, bio ili ne bio isključivo ja odgovoran. No, nemoj se mene sramiti. Niti mene kriviti. Ako čuješ priče, ako ti spomenu ime moje, uz ime neke druge. Znaj...znaj da vrijedna je, da dobra je, da zaslužuje srce moje. Kao i ti, što jesi jednom, svemir i sve postavke svijeta što protresla si, tako i ona je. Ako čuješ priče...jer, nema je još. Niti je čekam, niti je tražim, ali znam doći će, osjećam je. I tada, kad bude, kad se baš pojavi, nemoj se mene sramiti, nemoj me osuđivati. Bar ti, koja me poznaješ. Ti, koja znaš šta volim i šta želim i kako teško je bilo kojoj prići mi i učiniti da joj se otvorim, da priznam joj, da dišem za nju, da ljubim je. I zato, ne srami se. Ne osuđuj. Ne kuni. Ne budi ljuta, povrijeđena...Znaj da usrećuje me, da godi mi, da treba mi, kao što ti nekada jesi. Život je to...život je takav. Budi sretna zbog mene, jer ja ću biti sretan zbog tebe. Hoću. Uvijek. I zauvijek. Pa bar me ti znaš...samo srcem, jako...ili nikako. Ništa na pola, ništa mlako. Samo skroz, bezuslovno. Zato, nikad se ne srami mene, nikad ne osuđuj me. Kako tebe jesam volio, tako volim i drugu. Drukčije, možda, možda i više, ljepše..ali, isto kao i tebe. Srcem cijelim, jako. Jako.