Danas nam je četrdeset i kusur...

Lijepe su. I zanimljive su. Ove četrdesete...

26.04.2021.

Paradise City

Sjećam se kad sam ga prvi put gledao. Spot pjesme Paradise city. Dah mi stao. Taman počeo slušati Maiden, Metallicu, Gunse takođe...I nije bilo tada YouTube-a, nismo mi ni jebeni MTV imali. Raja sa Alipašinog ili Olimpijskog su, recimo, imali satelitsku. Oni su tada dosta odskakali od nas i sličnih radničkih naselja, izgrađenih šezdesetih i sedamdesetih godina u novom dijelu Sarajeva. I, jebi ga. Snalazili smo se. Ta nam je raja snimala spotove na VHS kasete. Nekada bi povazdan bili kod njih, te se divili onim njemačkim kanalima, čak smo i reklame gutali kao nešto spektakularno. Da, to je jedna od stvari koje bih istakao u mom sjećanju na Sarajevo i Jugoslaviju s kraja osamdesetih i početkom devedesetih. A Sarajevo top. Vrh. Drmamo Jugom u svakom pogledu, umjetničkom, muzičkom, sportskom. I raja je nekako pozitivna, generalno. Ali, eto, postoji ipak taj jedan jaz između tadašnja dva svijeta. Jebi ga, ljudi su živjeli u dvosobnim, trosobnim stanovima s plinom i satelitskim kanalima. A većina nas odrasla u garsonijerama, u svojevrsnim predgrađima naselja poput Alipašinog ili Dobrinje. I to mi nešto pade na um. Mislim da tog jaza nikada neće nestati, imamo ga i danas, samo u nekim drugim, drukčijim varijantama. No, široka tema sada...Čuo ovu pjesmu. I vratila me, eto, u taj neki period mog života. Života jednog petnaestogodišnjaka koji je rastao u jednom od tih starih, radničkih, naselja prepunog garsonijerama i masom djece koju Prvomajska ulica odgaja, jer roditelji to fizički nisu u stanju, zbog posla i obaveza. Nekada...nekada baš pomislim da mi svi i jesmo sanjali da ćemo se nekada maknuti iz tog naselja, te se uvaliti u neki trosoban, sa plinom i satelitskim kanalima. I nekako će to biti uvijek. Sanjari, dječaci i dječaci, vječiti. Većina nas iz ovih naselja. Na takvom mjestu i u takvom vaktu se potrefili. I neka. Ima ovo smisla. I ima neku dušu, jal veličanstvenu jal' prokletu. Živjeti u nekom od geta, sarajevskih. Kao što jeste i moja mahala. Tu neku veličanstvenost, kada znam kakvi su ljudi ovdje sve odrasli, kakvu su furku imali, kakvu su muziku slušali i za koga su, srcem, navijali...I to prokletstvo, takođe. Prokletstvo nekog vječitog falenja, žaljenja, nezaborava kletog, što nismo onda imali i mi jebenu satelitsku. I da kao svi normalni, u cijelom svijetu, gledamo njemačke, engleske kanale i upoznajemo sa tom Evropom, čiji smo dio. Pa smo, poput ilegalaca, diverzanata, hvatali Headbangersball na Mtv-u, snimali spotove na VHS kasete. Jebi ga...I pjesma ova, što navede me da se ovoliko raspišem. Paradise city, vjerovatno jedan od prvih tv spotova koje sam pogledao u životu. I dobro se...odlično se sjećam tog trenutka kada je Axl uletio u kadar na prepunom stadionu. To se ničim ne može kupiti, nema tih para.

06.04.2021.

Četrdeset i pet.

Četrdeset i pet. Zvuči puno. Nije ni malo. Oprez dozivaju, da usporim upozoravaju me, da ne odustanem preklinju me, ove godine. Pet više od četrdeset, a pet manje od pedeset. I ok. Nije malo. A oprezan da budem, ne umijem baš. Usporiti niti znam niti želim. Da odustanem neću, preklinjati me ne moraju, ove godine. Jerbo, kada god bih oprezan bio, urijetko se znalo desiti, kada bih kalkulisao, nagrabusio bih. Jerbo, kada god sam malkice usporio, nije mi se sviđalo, mlako je i tanko je i prazno je sve kada ne jurim, kada ne letim...Jerbo, kad god bih odustao, dešavalo se, tako bih se kajao, tako bih se gadio sam sebi. Četrdeset i pet. Tu sam ja još. I kanim biti tu još.