Danas nam je četrdeset i kusur...

Lijepe su. I zanimljive su. Ove četrdesete...

03.01.2021.

Nikada neće niko kao što sam ja.

Koraku tvom, sitnom, lahkom, diviti se Uz tebe izgubiti se, srce tvoje, golemo, zagrliti, Bol tvoju boliti, sreću tvoju slaviti, disati te... U glas, u miris, u ruke tvoje se, bona, zaljubiti Nikada neće niko kao što sam ja. Stihove ti od srca otkinuti, noći tvoje suzama radosnicama umivati, Pa i ćutnjom ti vječnost dati i život svoj, život cijeli Snove tvoje, beskrajne, sve snove tvoje s tobom snivati, Krila svoja i strast svoju da s tobom, bona, grli i da dijeli Nikada neće niko kao što sam ja. Slobodo. Pravdo. Sudbino. Čežnjo moja... Nikada neće niko kao što sam ja. Slobodo. Pravdo. Sudbino. Čežnjo moja... Neće. Neće niko nikada kao što sam ja.

29.12.2020.

Oduvijek je između nas

Eto, neću objašnjavati. Neću se prepirati. Neću se suprotstavljati, neću uopšte dati ni priliku za to. Nikome. To je između Tebe i mene. Oduvijek je i bilo samo između nas dvoje. Tebe, velikog, moćnog, jedinog, najjačeg. I mene, trun jedan pijeska, dah jedan na vjetru, treptaj oka jednog, čovjeka jedna običnog, malenog. Ne bogohulim. Ne osporavam. Ne analiziram, ne namećem se, ne buncam, ne pretjerujem. Niti vrijeđam nikoga, nisam ja taj tip, nisam takav čovjek. Samo...samo želim srcem. Iskreno. Samo srcem, želim. S Tobom srcem želim divaniti, po ko zna koji put, nakon svakog zla, nakon svake nepravde, svakog zločina, svakog bola, svake patnje. Nije mi jasno, znaš? Kako može zlo postojati, a nebo ovako lijepo zna biti, s mjesečinom i ovim oblacima pride, što ih jugo baca tamo 'vamo...? Kako može nepravde može biti, a ovakve planine postoje, takva čudesa u sebi kriju, jezera biserna, šume plahe, visorovni čarobne? Kako boli ovoliko da ima, kako patnje ovolike dušu moju melju, a srce drobe, dok suncokreta poljane, nepregledne, poezijom mirišu, čistom, predivnom, neuprljanom, poezijom? Kako ljudi koje stvorio Si, kako mogu drugima toliko nauditi, druge povrijediti, a majčin zagrljaj stvorio Si, dodir ljubljene u cik zore stvorio Si, stisak ruke prijateljski, vječnosti obećan, stvorio Si? Samo srcem, želim...Samo da shvatim, samo da srce moje istinu pravu spozna. Jer, nije mi jasno. Ne inatim Ti se. Ne negiram Te. Pa da sam i trun pijeska, obični trun, a jesam. Pa da i dah jedan sam, obični dah smrtnika, vjetrom nošen, a jesam. Pa da treptaj jedan, oka trajem, treptaj oka ljudskog, a trajem. Opet, imam pravo, imam valjda pravo da zapitam se. Da sumnjam. Da ogorčen sam, pa i ljut sam. Imam to pravo, znam da srce čisto mi je. Znam da loš nisam. Samo želim srcem, želim srcem da zavolim, srcem cijelim, kako jedino i želim da Te volim. A ne mogu...ne mogu još, ne znam dal'ću ikada moći. Ne mogu sve dok ne shvatim zašto toliko zla, toliko zločina, toliko boli i patnje, zašto toliko lošeg postoji. Oko nas i u nama...Zašto? A ovo je, svakako, nešto između nas dvoje. Između Tebe i mene. Oduvijek je i bilo.

17.12.2020.

Adio. Ne mrzim te, bona.

Adio. Ostani negdje iza, sa svim prethodnim, sa sestrama svojim. Svega si mi donijela. I dosta tog i odnijela. I ne mrzim te, bona. Grlila si me, tamo u januaru, pod onim borovima na Igmanu. I milovala si me, tako si me milovala, od vjetra i od snijega krila. I ljubila si me na obalama rijeka i riječica, ljubila i bez daha ostavljala. I moja si bila, samo moja, na jezerima bosanskim i hercegovačkim, dok su sva čula od sreće vrištala. I ne mrzim te, bona, iako si odnijela ljude, drage ljude. Donijela si puste ulice, sablasno puste parkove i prijatelje moje i sve ljude u okove stavila, okove od straha i zebnje. Opet te ne mrzim. Ako se smijem usuditi da vagam, da poredim, a ipak ne smijem...Već ću samo reći da te ne mrzim, bona. Donijela si mi i mir, pa vratila i nemire sve, nemire koji me gone, koji i smisao mom životu daju. Tako sam i navikao, upitaj sve sestre svoje. Znaju one da sam navikao na malo dobrog, malo osrednjeg i malo lošeg. Znaju one da ja mrziti ne znam. Znaju one koliki sam sanjar, dječak vječiti, znaju da ovakvi mrziti ne znaju. Adio, dvadeseta. Sretan put ti želim. Srešćeš se sa sestrama svojim, tamo negdje iza. Nek' ti Sunce svjetlo pruži danju, a Mjesec noću...I nek' te, nek' te grle jako kako i ja bijah grljen i nek' te ljube kako i ja bijah ljubljen. Ja ću te pamtiti dok god bude me. Proljeće tvoje, ljeto, jesen i ovu zimu tvoju zaboraviti ne mogu. Zahvalan ti je i mir moj, ali i svi nemiri moji. Adio, dvadeseta.

16.12.2020.

Jer, uvijek mi te malo...

Nacrtaću srce. Misliš da neću? I to ono sa onom strelicom. Ujutro kad kreneš, vidjećeš na autu. Znam da će ti biti drago. I nasmijaće te moja šlampavost, smotano srce i kriva strelica prolazi kroz srce tog srca. Tako mogu samo ja nacrtati. Stvarno misliš da neću? Hoću, bona, taman da mi je sedamdeset. Jer, uvijek mi te malo... Stisnuću se uz tebe. Ono pred samu zoru, kada me nešto probudi. A uvijek me probudi nešto...Stisnuću se uz tebe. Misliš da neću? I jako te zagrliti, baš jako, a opet tako da te ne probudim. Toplu. I milu. I moju. Hoću, stisnuću se uz tebe. Tako želim svaki dan dočekati. Jer, uvijek mi te malo... Uzeću te za ruku. Pred svima. Misliš da neću? Pa, nek' im bude drago, svima koji nas vole i kojima smo u srcu. Pa nek' slave i oni ljubav našu, svi ti dragi ljudi, svi naši prijatelji, kad je mi slavimo. Hoću, uzeću te za ruku. Uvjeren da ćeš uzvratiti stisak, siguran da smo nas dvoje jedno, da smo to oduvijek i bili. Jedno. Par. Tandem. Uvjeren da jesmo. Jer, uvijek mi te malo... Misliš da neću? Misliš da ne bih? E, hoću. I bih. Jer, uvijek mi te malo. Takvu te želim. I takvoj ću dati sve. Baš takvu kojoj ću šlampava srca crtati, uz koju ću se stisnuti svakog jutra i koju ću za ruku držati. Takvu, kakve će mi uvijek biti malo...

13.12.2020.

Ne smije mi biti svejedno

Zeznuto je kad postane svejedno. Ne valja kad je svejedno. I kad obične stvari radim, svakodnevne...kada jedem, recimo, ne bi mi trebalo biti svejedno. Pa, jel' tako? Ako mi se jede kajgana, pa kajganu sebi trebam napraviti. I pojesti upravo ono što mi se baš i jelo tog jutra. A često ne bude tako...uletim poput tajfuna u kuhinju, prvo što mi padne pod ruku uzmem...eto, samo da nisam gladan. Ne valja kad je svejedno. Ni u čemu. Majicu kada kupujem, običnu majicu...ili bilo šta kada radim, ne bi trebalo da mi bude svejedno. A primjetim...i primjećujem da mi je nekada svejedno...Nema to više veze s tim jel' neko komfornista ili je snob ili picajzla ili ekscentrik ili hedonista ili da mu je slon prn'o u uho ili da nema nikakvog osjećaja za umjetnost ili za modu, recimo. Ne, nema to veze s s tim kakav ste tip, kakva ste osoba. Kakvi god da smo, ne smije nam biti svejedno šta jedemo, kako se oblačimo, kakvu muziku slušamo, da li čitamo knjige, da li se bavimo sportom nekim, da li šetamo, da li planinarimo, volimo li kino ili teatar...Ne spominjem porodicu, ne spominjem ni ljubav, niti prijateljstvo. Pričam o običnim, svakodnevnim stvarima. Pričam o tim detaljima koji nas i čine ovakvim ili onakvim. Upravo zbog tih stvari nas neko voli, neko je zasnovao i porodicu s nama, upravo zbog tih nekih stvari se neko i druži s nama cijelog života. I zato nam ne smije biti svejedno. Nikada. Ni u čemu. Pa, moramo imati svoj stav. Moramo biti svoji. I živjeti i ljubiti i grliti sve ono što volimo i sve ono u čemu uživamo. Ako nam postane svejedno, onda će i svima onima oko nas biti svejedno da li smo uopšte tu i da li postojimo. Biće im totalno svejedno jesmo li mi pored njih ili drvena taraba iz njihovog vrta ili tanjir iz kuhinje ili daljinski od tv-a. U tom slučaju je svakako taraba mnogo korisnija od nas, nevidljivih i mlitavih i bezvoljnih za bilo što. Da ne govorim o tanjiru ili daljinskom upravljaču. Ne. Ne smije nam biti svejedno. Nikada. Ni u čemu. Zato ću kad mi prahne grah da spucam, odmah otići u kakvu aščinicu, onu najbližu. I napucat' se graha kao čovjek. Dok ne naučim da ga sam sebi skuham. Ne smije mi biti svejedno. A i ne volim kad mi je tako, kad mi je svejedno. Ne volim.

12.12.2020.

Šišanje, kafa, tekma, đir po gradu.

Ustanem. I ne pogledam ka prozoru. Ne zanima me, taman da ćuskije vani padaju. Odvrnem vrelu vodu, pustim mlaz niz vrat. Nekoliko minuta, sve dok me vrelina do suza ne dovede...haman. Kontam, prvo ću do Feđe. Šišanje. A brada...ma nek' je, meni ne smeta. I da...ne mogu više trenerke. Obući ću pantalone, fino se srediti, kao za izlaska. Poslije šišanja otići popiti kafu. Poželio sam to. Poželio sam mnogo toga što sam ranije radio, u čemu sam uživao. Ranije...prije ove korone, prije ove pandemije i ove kolektivne psihoze koja nas drži cijelu ovu godinu. Ranije, dok je sve bilo normalno, iako je i tada djelovalo da nije normalno...me'ščini. Subota je. Neka bude ova kako treba. Kad već nisam zapucao na planinu, kada već ostajem u gradu. Nek' bude normalna subota. I tiket neki odigrati. Možda i tekmu neku poslijepodne pogledati. A večeras na piće izaći. Prozujati gradom. U Imaretu pojesti kakvo pecivo, pa se spustiti Ferhadijom sve do Predsjedništva. Usput uletiti negdje, montirati se uz prozor. I blejati u Titovu. I dan danas mi se desi da ugledam po prvi put neki detalj na fasadi onih starih, austrougarskih, zgrada. Po prvi put, iako sam milion puta Titovom prošao. Subota je. Nek' bude ova normalna. Nek' bude kako treba. Šišanje, kafa, tekma, đir po gradu. Ne tražim mnogo.

09.12.2020.

Tamo gdje mir imam.

Uspon i nije toliko zahtjevan, koliko god da je dug. Veći dio je kroz gustu šumu, podsjeća me na one vijetnamske džungle iz filmova. I sam sam, pa se nekako brže krećem. Misli puštene, daleko, daleko...Nebo samo nazirem, na trenutke. Septembar je, kalendarsko ljeto na izmaku. Zacrtao sam sebi da do jezera dođem, Crnog. I dobar sam, dobar, osjetim u plućima da mogu. A noge...noge me nikada nisu ni izdale. U jednom trenutku nailazim na klupu. I stol. Usred šume, vješte ruke nekog planinara skovale. Taman za kraći predah. Mijenjam majicu, već drugi put. Srce i ne podnosi napore kao nekada, pa se više znojim. Sve to mehanički radim, vadim flašu vode iz ruksaka. I duboko dišem...Tako mi je dobro. Tako se dobro osjećam. Pa, mogao bih i zapaliti jednu...Heh...Da me doktorica sad vidi, pomislim. Kako sam iz šume izašao, tako se nađoh na čistini, prostranoj, zelenoj. Prizor mi je dah oteo, momentalno. Vidim u daljini one vrhove, pa i onaj najveći. Drugi put. Drugi put ću gore. Produžim malo, stazom, putokaz za Crno jezero sam ugledao maločas. I tada ga ugledam...Majko moja...Samo sam sjeo. Ne toliko umoran, koliko zadivljen. Majko moja, kako je lijepo, da mi je žao svakog trenutka kojeg treptaj oka ukrade. Kako je lijepo, da se ne bih nikada vratio. I samo sam sjeo...Ja. I planina. I jezero. I nebo plavo, golemo, sa suncem septembarskim. Upitaju me. Kako mogu sam. I zašto idem sam. Jesam li lud. Samo slegnem ramenima...Mogu. Mogu ja i sam. Mogu i s nekim. I kad sam krenem, planina me zagrli. Jako. Svu ljubav mi vrati. I imam osjećaj...imam osjećaj da sam siguran, imam osjećaj da mi se ništa loše ne može desiti. I tako volim...Tako volim taj osjećaj. Pa i onaj osjećaj tuge, dok silazim. To ne mogu uporediti ni s čim. Ne mogu. A tako je kad voliš, kad grliš, kad ljubiš srcem cijelim. I treba da je tako. Samo tako. Ili nikako.

07.12.2020.

Možda tek sad znamo...

Izvukao se tiho. Bos, u rukama šorc i tene. Poput lopova. Nije čula. Nije ni usne na ramenu osjetila. Kao u filmovima. Kao lopov. A lopov i jeste. I film je, film kojeg snimaju godinama. Ona i on. I znao je, odmah je znao. Da je više nikada neće vidjeti. I da ga je pustila, zauvijek. Iako su i ovu noć proveli u zagrljaju, sve do zore. Iako je srce tuklo kao ludo, samo tako i lupa kada je s njom. Ludo i jako. Iako sve...to je bio kraj. Pustila ga je. I pustio ju je. Kada je došla onog ljeta, onog prvog ljeta, za njim u Amsterdam, tada joj je opet rekao isto kao one noći kada ju je ostavio. Bježi od mene, jesi li luda...A srce mu puca od tih riječi koje izgovara. I otišla je. Zalijepila mu šamar, pa ga ljubila, pa ga grlila, jako, onako kako ona to zna. Pa drugi šamar, pa onda ćutnja. I otišla je, na kraju bez riječi, bez pozdrava. Onu klupu i onaj park od onog dana izbjegava i zaobilazi. I curile su godine...Ukradi, preprodaj, prevari. Od Liježa do Roterdama, od Hamburga do Dortmunda. Zapali, popij, partijaj. Nema granice. Nema kontrole. Kako između svih tih zemalja, tako i u njemu samom, haos, vječita jurnjava. A dođe do njega vijest, povremeno. Ima momka dole u Sarajevu, student prava. Pa, opet je sama, nogirala je tog studenta i otišla s rodicom na more. Onda, diplomirala je, stari je uvalio u Elektroprivredu, živi i dalje na Dobrinji...Voli je. Voli je više od života. To je prostitutkama znao reći, pijan, dok bi im plaćao iako ih ni tak'o nije. To je Marokancima znao reći, kada bi posumnjali, u onoj njihovoj sumanutoj ljubomori, da njihove žene gleda. Pa im kaže, pa im ispriča da ima on curu, dole u Sarajevu. Koju će oženiti, s kojom će porodicu zasnovati. Samo sebi nije mogao reći. Samo sebe nije mogao nadjačati. Da stane, da se kući vrati, da se njoj vrati...                                                         I sretne je sinoć. Na Dobrinji. Dugo nije bio u ovoj dolini, dugo nije bio kod kuće. I sretne je. I kafa. I šetnja...Možda tek sada znamo. Reče mu. Šta smo imali. I šta smo mogli imati. Možda tek sada i jeste sve kako je trebalo i biti. Ti gore, ja ovdje. Ja se odavno ne mogu takmičiti s tvojim utvarama, s tim tvojim demonima. I vrijeme sve posloži, nekako...A srce zamre. Zamre, da bi moglo opet da se rodi, da bi moglo opet da voli, ali ovaj put nekog ko će biti uz mene...znaš? I sada želim nešto. Želim da budemo večeras skupa. Kao nekada. I želim...želim da ujutro odeš. Samo je klimnuo glavom. Samo je glupavo klimnuo glavom. Zamro. Zaleđen. Ali, svjestan. Svjestan da ga je pustila. I svjestan da je nikad nije ni zasluživao. Samo je glupavo klimnuo glavom i krenuo za njom, uz stepenice u njenom haustoru, niz iste je sada silazio. Iznad doline, zlatne, zora je pukla. Novi dan se rađao.

05.12.2020.

Doneseš mi, vjetre...

Doneseš mi. Onaj šmek novih knjiga, uoči početka nove školske godine. Još u knjižari bih, dok mama prevrće očima i prati račun na kasi, listao novi udžbenik iz istorije. U trolejbusu bih, na povratku kući, stigao do građanskog rata u Americi. Dok trola cvili uz Aneks, ja rame uz rame s generalima Sjevera. Lee je krenuo u napad, valja nam se pregrupisati i uzvratiti udarac. Pred spavanje sam već u rovovima pored Somme, usred Prvog svjetskog rata. Vatra iz topova nebo cijepa, odužio se taj krvavi rat... I jedva čekam jutro. Ide haotični period svjetske ekonomske krize, dolazak nacista, te turbulentne godine u Kraljevini SHS...Doneseš mi, vjetre... Doneseš mi. Onaj pljusak, ljetni. Taman se zakuhalo, izjednačili smo protiv Alipašinaca iz A faze. A prolomi se nebo...I nema prekida. Igramo. Igramo za ponos, za čast, za slavu naše raje, našeg naselja. Lomimo njihov desni bok, dolazi povratna. Na volej. Dižem glavu, mokar do kože. Dižem i ruke, slavim. Uletila je pod prečku, ni Van Basten je ne bi bolje opalio. Vodimo. I pobjedićemo. Pljusak stane u trenu, kao što je i počeo. Eh, doneseš mi, vjetre... Doneseš mi. Njen osmijeh. Njene mekane, bijele ruke. Njenu blizinu, u kojoj se pogubim, u kojoj se izgubim. U licu rumen, u srcu grmljavina, koljena klecaju. Gorim, sve iskre iz mijene sijevaju kad me pogleda. Poput prskalice, teturam učionicom. Jarani me zezaju. Ne čujem ih. Jarani me provociraju, ne vidim ih. Čujem samo nju. Vidim samo nju. A u razredu nas trideset i nešto...Nastavnica povlači paralelu između aneksije Bosne i Hercegovine i atentata na Latinskoj ćupriji. A ja...ja blenuo u njene pjegice, sjedi za stolom do mog. Ne slušam nastavnicu, jer, znam ja to već sve. Znam još od ljetos, negdje kod Željinog stadiona sam pročitao to poglavlje. Znam ja to sve...Pustite me. Pustite mi svi. I vi, generali sa Sjevera, ali i vi, južnjački. Pustite me i vi, Alipašinci. Dobili smo vas, šta hoćete? Pustite me i vi, jarani moji. Ja...ja sam zaljubljen. Smrtno sam zaljubljen. Doneseš mi, vjetre...

03.12.2020.

Vazda te gladan.

Znaš li onu scenu iz Avatara...kada ga ugleda? Toruk Makto, ogroman, veličanstven. I uspije da ga ukroti, pa poslije glavni frajer postane...? Privuče se uz mene, u mojoj majici. Topla. I tako mila...Tu scenu si mi opisivao na prvom sastanku. U onoj kafanici, sjećaš se? Ja nervozna, trebam i dobiti...i hajd, sredila se, jadna. Kontam, još jedan od onih niđeveze sastanaka. Jedan od onih koji bi samo opet potvrdili da nema muška za mene...I kuliram ja, gledam te... A ti opleo po Zvjezdanim stazama. Ja onako spomenula seriju, a ti jedva dočekao...Pa, brata ti spomenem svog. I njegove stripove...eh, tu si se tek upalio. Kao dječak veliki, pomislila sam...i taj sjaj u oku tvom, kao da si mi o rubinima, draguljima najljepšim pričao, o golemoj lovi, a ne o nekom pilotu s "pajperom" koji skače po Amazoniji ili o revolverašu i kockaru, a još i doktoru D. Holiday-u...I nekako...nekako si mi bivao sve miliji, sve draži...lopužo, na kakvu si me foru pokupio. Spusti glavu na moja prsa. To je vazda radila. I tako sam to volio...Na prvu sam je zavolio. Tek sam to kasnije skontao. Na prvu me očarala, s nogu ukinula. Vala jest. A tek kasnije sam shvatio da sam ju zavolio odmah. Na prvu. Nekako me odmah provalila, to joj se svidjelo i...i odmah me je zagrlila, prigrlila. Kao da je baš ovakvog čekala. Kao da je baš mene čekala. I tako mi je i rekla jednom prilikom, baš kao što je i ova jutrošnja. U krevetu, u mojoj nekoj majici opet. A mislim...ma znam, bona, da sam i ja tebe, baš tebe takvu čekao. Znam...I odćutim sve. Kao uvijek, ja to odćutim. Zamrsim prste u njenu kosu. To voli. Voli kada se igram s njenom kosom. Voli mene. Kad takva žena voli jednog vječitog dječaka, toliko da ga razumije i da osjeti svaki njegov dah, svu njegovu ljubav. Ljubav golemu, kakvom bi se i Puškin zadeverao. Iako odćuti, on to pokaže svakim dodirom, svakim pokretom, svakim stihom koji joj zorom našvrlja na komadiću papira...i pored glave, na jastuku, ostavi...Dječak, vječiti, koji bi umro za nju. Potražim joj usne. Želim ih, oduvijek ih želim, stalno ih želim. Idemo u novi dan, znaš...I neka te, bona. Neka te uz mene. Vazda te gladan. I vazda te žedan. Neka te...neka te uz mene.


Noviji postovi | Stariji postovi